"Budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega."
Vjerujem kako nam je itekako poznat ovaj poziv, koji nas malo želi razbuditi i potaknuti na što ozbiljnije shvaćanje vremena došašća. Papa Frane nas je potakao u svom nagovoru I. nedjelje došašća da se zadržimo na pozivu budnosti
"Zadržimo se na tom važnom vidu kršćanskog života. Iz Kristovih riječi vidimo kako je budnost povezana s pažnjom: budite pažljivi, bdijte, ne podlegnite rastresenosti, to jest ostanite budni! Biti budan znači: ne dopustiti da se srce ulijeni i da duhovni život „omekša“ u osrednjosti. Potrebno je biti budan kako ne bismo bili „uspavani kršćani“ – a znamo da ima mnogo kršćana koji spavaju, kršćana obamrlih od duhovnih svjetovnosti – kršćani bez duhovnog poleta, bez žara u molitvi – mole kao papige – bez oduševljenosti za poslanje, bez velike ljubavi prema evanđelju. To su kršćani zagledani uvijek u same sebe, nesposobni izdići pogled prema širem obzoru. A to dovodi do „drijemeži“, do toga da se „gura nekako“ po inerciji, do pada u apatiju, do ravnodušnosti prema svemu onome što nije u skladu s našom ugodom. A to je žalostan život, ići kroz život tako… nema tu sreće.
Trebamo bdjeti kako ne bismo živjeli po navici; da nam, kao što kaže Isus, srca ne otežaju u životnim brigama (usp. r. 34). Životne brige otežaju srce. Danas je, dakle, dobra prilika da se zapitamo: što to otežava moje srce? Što to otežava moj duh? Što me to tjera da se zavalim u naslonjač lijenosti? Žalosno je vidjeti kršćane „u naslonjaču“! Koje su to osrednjosti koje me koče, koji poroci, koji poroci me pritišću o tlo i sprječavaju me da uzdignem glavu? Pazim li, ili sam ravnodušan prema teretu kojeg na svojim leđima nose moja braća? Dobro nam je postaviti si ta pitanja zato što nam pomažu očuvati srce od acedije (duhovna lijenost uslijed koje se ne napreduje u duhovnome životu, nap. pr.). Ali, oče, recite: što je acedija? To je veliki neprijatelj duhovnoga života, pa tako i kršćanskoga života. Acedija je ona lijenost zbog koje padamo u tugu, koja oduzima užitak života i volju za djelovanjem. To je negativni duh, to je zao duh koji dušu vodi u mrtvilo, otimajući joj radost. Započinje se tom tugom, a onda tone sve više i više, i nema radosti. U Knjizi Mudrih izreka se kaže: „A vrh svega, čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire život“ (Izr 4, 23). Čuvati srce znači bdjeti, to znači bdjeti! Budni budite, čuvajte svoje srce.
I dodajmo još bitan sastojak: tajna budnosti je molitva. Isus stoga kaže: „Budni budite i u svako doba molite“ (Lk 21, 36). Molitva je ta koja održava upaljeno svjetlo našeg srca. Napose onda kada osjećamo da se naš zanos nekako hladi, molitva ga ponovno budi, zato što nas vodi Bogu, središtu svega. Molitva budi dušu oda sna i fokusira je na ono što je uistinu važno, na smisao postojanja. I u dane u kojima smo pretrpani poslovima, ne izostavljajmo molitvu. Čuo sam sada, u emisiji „A sua immagine“ lijepo razmišljanje o molitvi: pomoći će nam, dobro je to pogledati. Od pomoći nam može biti molitva srca, često ponavljati strelovite molitve. U vremenu došašća, možemo steći naviku moliti na primjer: „Dođi, Gospodine Isuse“. Samo to, reći to: „Dođi, Gospodine Isuse“. Ovo vrijeme priprave za Božić je lijepo: pomislimo na jaslice, pomislimo na Božić i recimo od srca: „Dođi, Gospodine Isuse, dođi“. Ponavljajmo tu molitvu tijekom dana i duša će nam ostati budna! „Dođi, Gospodine Isuse“: to je molitva koju možemo svi zajedno ponoviti tri puta: „Dođi, Gospodine Isuse“, „Dođi, Gospodine Isuse“, „Dođi, Gospodine Isuse“."
izvor: (https://www.ktabkbih.net/hr/poruke-i-poslanice/papin-nagovor-uz-molitvu-andeo-gospodnji-u-nedjelju-28-studenoga-2021/104439)